10. srpnja 1999., u 66. godini života, preminuo je dr. István Túri, najpoznatiji majstor i učitelj povrćarske proizvodnje u zaštićenim prostorima.
Rođen je 7. prosinca 1933. u Ceglédinu. Osnovnu i srednju školu završio je također u Ceglédinu, maturirao je 1952. u Gimnaziji Kossuth Lajos. Na Visokoj poljoprivrednoj školi za hortikulturu i vinogradarstvo diplomirao je 1957., od 1958. radio je na istoj ustanovi, a zatim na Hortikulturnom sveučilištu, gdje je prošao obveznu hijerarhiju dužnosti – od znanstvenog pripravnika do zvanja docenta. Na vlastiti zahtjev zatražio je umirovljenje 1993., u 60. godini života.
Od osnutka 1990. bio je istraživački direktor tvrtke PRODUKT Kutató, Fejlesztő, Termelő Kft., te je do svoje smrti bio intelektualni voditelj oplemenjivanja sorata paprike i proizvodnje sjemena oplemenjenih hibrida.
Svoj je znanstveni rad započeo pod vodstvom profesora Andrása Somosa. Na temelju disertacije o snimanju i analizi povrćarskog proizvodnog područja Nagykőrös iz 1962. godine stekao je naslov doktora sveučilišta.
Kao prvi istraživački zadatak proučavao je mogućnosti uzgoja povrća na siromašnim pjeskovitim tlima bez organskih gnojiva. Od tehničkih pitanja njegovo ime povezano je s uvođenjem plastike u hortikulturi, razvojem nosivih konstrukcija različitih objekata, razradom sustava grijanja, oblikovanjem različitih tipova ventilacijskih i navodnjavalačkih sustava, razvojem više varijanti dvostrukog pokrivanja, projektiranjem tipova objekata s grijanjem i bez grijanja, a ne na posljednjem mjestu i s postupkom „vodene zavjese“.
Zajedno sa suradnicima osmislio je korištenje objekata bez grijanja s premještanjem i bez premještanja, jednodijelno i dvodijelno korištenje grijanih objekata, te su istraživali mogućnosti jesenske i zimske proizvodnje u zaštićenom prostoru. Uvođenjem novih sorata i tipova sorata u uzgoj te primjenom novih tehnologija uzgoja ostvario je trajne rezultate.
Uzimajući u obzir i raspoloživa financijska sredstva, zasigurno je do danas bio najuspješniji mađarski oplemenjivač paprika. Pored broja priznatih i prijavljenih sorata i hibrida (21), na to upućuje i njihova uporabna vrijednost. U Mađarskoj još uvijek najpopularnija bijela paprika za zaštićene prostore (HRF F1) također potvrđuje izvanredan osjećaj s kojim je pristupao planiranju pojedinih križanja i odabiru roditeljskih linija. Uz to, pod njegovim je vodstvom oplemenjena, među ostalima, sorta Hó F1, Pritavit F1, Kaméleon F1, Velence F1, Titán F1, kao i sorta-kandidati Bajnok F1 i Kápia F1. Značajna je i baza oplemenjivačkog materijala koju je zajedno sa suradnicima prikupio, a koja može biti jamstvo nastavka njegova životnog djela. Pod njegovim je vodstvom izrađena posebna metoda proizvodnje hibridnog sjemena, koja je zaštićena patentom i postala je temelj rada grane za proizvodnju hibridnog sjemena.
Višestranost dr. Istvána Túrija ponajviše su istaknula njegova istraživanja na području konstitucijske biologije. On je uveo pojmove sporog, srednjeg i brzog tipa rasta, odredio uvjete njihova formiranja, kao i mogućnosti njihova mijenjanja. Vrlo je rano prepoznavao promjene u razvoju biljaka. U takvim je slučajevima predlagao tehnološke izmjene, koje su ga u velikoj većini slučajeva opravdale. Profesor Túri podučavao je studente hortikulture i praktičare – vrtlare; njegov je stil predavanja najčešće bio vrlo slikovit, prožet humorom i iznimno dojmljiv.
Organizacija sinkrone stručne savjetodavne službe također se povezuje s njegovim imenom – već je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina držao tečajeve u Soroksáru. Na Hortikulturnom je sveučilištu organizirao i više izložbi. Posebno su bile značajne izložbe povezane sa savjetovanjima o uzgoju paprike, dinje i krastavaca. Sajam sjemena koji je on zamislio od 1981. svake godine organiziramo na potpuno zadovoljstvo povrćara i tvrtki koje se bave prodajom sjemena.
Njegov je stručni publicistički rad obilježavala težnja prema razumljivosti te opisivanje i podučavanje praktičnih postupaka. Objavio je više od stotinu popularno-stručnih članaka, ponajviše na stranicama časopisa „Kertészet és Szőlészet“. Omiljene su i njegove knjige o uzgoju pod folijom. Knjiga pod naslovom „Kertészet fólia alatt“ (suautor: Béla Fodor) bila je prva takva stručna poljoprivredna knjiga od koje je prodano više od sto tisuća primjeraka. Za nju je nagrađen nagradom za kvalitetu. Na to je, kao i na dodijeljeni Orden rada za svoj rad, uvijek bio ponosan.
Posljednjih 10–15 godina njegovo je pisanje karakterizirao i filozofski ton. To pokazuju njegove knjige „Növényalkat (lehetőség és korlát a hozam növelésére)“ (Biljna konstitucija – mogućnost i ograničenje povećanja prinosa) i „Az élet korlátai“ (Ograničenja života), u kojoj sažima ljudske aspekte konstitucijske biologije. Započeo je pisanje knjige koja zalazi u svijet duha, svijet bogova. Puno je govorio o njoj, jako ju je želio dovršiti, ali više nije uspio. Kad su ga pitali o njegovu znanstvenom radu i publicističkoj djelatnosti, najčešće je odgovarao: „Broj knjiga, novih sorata, patenata, odlikovanja i znanstvenih titula ne podcjenjujem, ali ne smatram to najvažnijim, zato se ne bavim brojkama. U struci, među navedenim i onima koji to nisu, važnima smatram samo one aktivnosti koje napreduju stvar hortikulture.“
U organizacijskom radu bile su mu potrebne ustrajnost, ponekad i tvrdoglava upornost, inače ne bi mogao stvoriti pokusni prostor Katedre za povrćarstvo. U Pokusnom gospodarstvu u Soroksáru i danas brojni objekti, građevine i plastenički kompleksi svjedoče o njegovu neumornom organizacijskom radu, traženju novoga i bogatstvu ideja.
Mnogo se brinuo i o nekoć brojnim podređenima. Za kvalitetan rad smatrao je važnima nekoliko zahtjeva: objasniti, dati zapisati, ponovno pitati, izvesti, provjeriti. Nemar, nezainteresiranost i lijenost nije volio, dok je borbenost te usmjeren, vrijednost-stvarajući rad priznavao. Cijenio je i poštovao one suradnike i kolege koji prepoznaju novo i podržavaju ga čak i tada kada ga prvi nisu oni uočili.
Više je puta spominjao da bi, kad bi došao u posjed svemoćnog čarobnog štapića, učinio barem tri stvari: na tjedan dana ukinuo bi proizvodne objekte s plastičnim pokrovom, kako bi pokazao njihovu važnu ulogu u svakodnevnoj salati od povrća i voća te u uporabi ukrasnog bilja; prikazao bi one mogućnosti koje do sada još nismo iskoristili u vezi sa zatvorenim prostorima; „ne na tjedan dana, nego zauvijek bih ukinuo bolest majstorski sročenog, ali ispraznog govora od razumnih riječi i rečenica“ – rekao je.
Poput svih ljudi, i on je imao svoje pogreške i zablude. Tada je znao reći: „Nitko od nas nije anđeo.“ Te je manje ili veće posrtaje i pogreške opraštao i svojim suradnicima, ako iza njih nije otkrivao zlonamjernost ili namjeru.
Prilikom odlaska u mirovinu nije priređivao bankete ni svečanosti, oprostio se u nekoliko riječi, a možda je njegova posljednja rečenica glasila: „Volio bih još dugo služiti stvar hortikulture!“
Nažalost, ta mu se želja nije mogla u potpunosti ispuniti. Sada živi među nama samo u svojim sortama, svojim pisanim djelima i svom duhu.
János Gyúrós